Roland-Garros: 10 činjenica iza crvene zemlje

Roland-Garros je Otvoreno prvenstvo Francuske, turnir Grand Slama koji se u Parizu igra na crvenoj zemljanoj podlozi. Ta jednostavna veza vrijedi pažnje. Turnir, stadion i ime pilota često se spominju kao da su potpuno ista stvar. Povezani jesu, ali nemaju posve istu povijest. Na ekranu crvena podloga daje turniru prepoznatljiv izgled. Nakon odskoka ostaje trag lopte, a nakon klizanja trag tenisice. Teren tako nakratko pamti izmjenu i kada su se igrači već odmaknuli. Boja može otkriti gdje gledamo meč i prije nego što se pojavi rezultat.

Prvo francusko prvenstvo održano je 1891., mnogo prije otvaranja današnjega stadiona. Isprva su mogli nastupati članovi francuskih klubova. Natjecanje je postalo međunarodno 1925., a profesionalci su dobili pristup 1968., na početku otvorene ere tenisa. Ti datumi označavaju različite promjene. Nisu tri suprotna odgovora na isto pitanje o rođendanu turnira. Klupsko natjecanje, međunarodno prvenstvo i otvoreni profesionalni turnir tri su etape duže priče. Vrijedi ih razlikovati pri čitanju povijesti. Današnje poznato ime inače lako stvori dojam da je rani turnir izgledao gotovo jednako kao ovaj koji gledamo sada.

Ime iznad stadionskih vrata pripada pilotu, a ne teniskom prvaku. Roland Garros preletio je Sredozemno more 23. rujna 1913., od francuskoga Saint-Raphaëla do Bizerte u Tunisu. Kada je stadion 1928. dobio njegovo ime, teniski je prostor povezan sa starijim zrakoplovnim pothvatom. Tu je vezu lako previdjeti ako ime susrećemo samo u sportskim naslovima. Izvan teniskoga kalendara ono vodi prema avionu i otvorenome moru. Iste dvije riječi nose obje priče. Jedna govori o letu, a druga je rasla oko terena. Njihova se veza najbolje vidi kada ih nakratko razdvojimo.

Jean Borotra, Jacques Brugnon, Henri Cochet i René Lacoste postali su poznati kao četiri mušketira francuskoga tenisa. Njihova pobjeda u Davis Cupu 1927. stvorila je potrebu za stadionom dostojnim obrane naslova. Novi Roland-Garros otvoren je 1928. Ispod turnira poznatog po pojedinačnim prvacima tako leži momčadska priča. Ta veza mijenja način na koji čitamo prostor. Stadion može izgledati kao trajna pozornica koja je oduvijek ondje. Ovdje je bio i odgovor na određeni sportski trenutak. Četvorica igrača stvorila su povod, a tribine i tereni pripremili mjesto za ono što slijedi.

Crveni materijal koji vidimo drobljena je opeka, a ne dubok sloj crvene zemlje. Službeni opis pripreme terena navodi gornji sloj debeo oko dva milimetra iznad mnogo debljega sloja vapnenca. Osoblje također zalijeva i održava podlogu kako bi ponašanje terena bilo ujednačeno. Poznata boja tako dobiva preciznije značenje. Većina konstrukcije ostaje skrivena od pogleda. Kamera hvata samo njezinu gornju površinu. To je dobar podsjetnik da je sportska podloga pažljivo izgrađen prostor. Naizgled jednostavan ravni pravokutnik ispod sebe skriva materijale, pripremu i svakodnevni rad ljudi koji se brinu o njemu.

Pomični krov glavnog terena stigao je za turnir 2020., nakon velike rekonstrukcije tribina i prostora. Philippe-Chatrier time je dobio novi način odgovora na kišu, uz mogućnost igre pod otvorenim nebom kada vrijeme dopusti. To je drukčija promjena od novoga trofeja ili prvaka. Mijenja način na koji sam stadion radi. Iz sjedala krov izgleda kao arhitektura iznad gledatelja. U povijesti turnira označava promjenu mogućnosti središnjega terena. Poznato ime ostalo je na mjestu dok se zgrada oko igre mijenjala. Staro i novo ovdje se mogu vidjeti u istome kadru.

Drugi veliki teren za mečeve pred publikom također je dobio pomični krov, 2024. godine. Njegovo ime čuva uspomenu na Suzanne Lenglen, veliku francusku prvakinju čija je ostavština već bila dio turnira. Krov i ime govore dvije različite povijesti. Krov bilježi noviji građevinski zahvat, a ime unosi sjećanje na igračicu u svaki sljedeći meč. Zajedno čine teren nečim više od mjesta na planu sjedenja. Stari sportski identitet može ostati vidljiv dok se prostor prilagođava novim potrebama. Modernizacija zato ne mora izbrisati sve veze s ljudima koji su turnir obilježili prije.

Teren Simonne-Mathieu otvoren je 2019. u posebnom okruženju vrta Jardin des Serres d'Auteuil. Staklenici okružuju djelomično ukopanu arenu i uvode botanički vrt u teniski prostor. Ime čuva uspomenu na još jednu francusku prvakinju, ali okoliš govori zasebnu priču. Veliki teren ne mora izgledati samo kao niz tribina oko pravokutnika za igru. Ovdje dojam grade i staklo, biljke te vrt oko njih. Meč ostaje razlog okupljanja publike, no mjesto oko njega ima i drugi život. Upravo zbog te veze ovaj se kutak stadiona lako razlikuje od ostalih.

Pobjednik muške pojedinačne konkurencije prima Coupe des Mousquetaires, pehar čije ime podsjeća na četiri francuska igrača iz priče o nastanku stadiona. Trofej pobjednice zove se Coupe Suzanne-Lenglen. To nisu samo nazivi dvaju srebrnih predmeta. Svako ime novoga pobjednika povezuje sa starijim poglavljem turnira. Muški pehar u toj se tradiciji dodjeljuje od 1981. Kada ga prvak podigne, fotografija bilježi rezultat toga dana. Ime pehara seže dalje u prošlost. Slavlje je novo, ali imena koja se u njemu pojavljuju naslijeđena su od ljudi koji su natjecanje obilježili ranije.

Rafael Nadal osvojio je četrnaest naslova u muškoj pojedinačnoj konkurenciji na Roland-Garrosu. Prvi je stigao 2005., a posljednji 2022. Broj ima jasno značenje: obuhvaća njegove pojedinačne pobjede ovdje, ne sve pehare u karijeri ni svaki turnir na zemlji. Ta preciznost olakšava razumijevanje već dojmljivoga rezultata. Razmisli i o razmaku između tih dviju godina, a ne samo o veličini broja. Stizali su novi ždrijebovi i novi protivnici, dok se Nadal iznova vraćao pobjedničkom trenutku finala. Ime mu je postalo povezano s podlogom, ali svaki je naslov ipak tražio zaseban turnir.