Louvre: 10 umjetničkih djela i priča iza njih

Leonardo da Vinci naslikao je ovaj portret na dasci od topolova drva. Djelo se čuva u pariškom Louvreu i prikazuje Lisu Gherardini, suprugu firentinskog trgovca Francesca del Gioconda. Njezino udano prezime objašnjava talijanski naziv La Gioconda. Leonardo je prijelaze ublažio tehnikom sfumata. Obrisi lica kao da se rastapaju umjesto da završavaju čvrstom crtom. Drvena podloga važna je i za očuvanje slike. Daska se s vremenom iskrivila i napuknula. Zato muzej portret drži u zaštitnoj vitrini s kontroliranom temperaturom i vlagom. Poznati osmijeh tako ovisi i o vrlo konkretnim uvjetima čuvanja.

Ruke koje nedostaju ostavljaju otvoreno pitanje o identitetu ovoga lika. Bez predmeta koje je držala božicu nije moguće odrediti s potpunom sigurnošću. Louvre je predstavlja kao Afroditu, grčku božicu koju su Rimljani zvali Venera. Kip je pronađen na otoku Melosu 1820., a sljedeće je godine stigao u muzej. Tkanina obavija donji dio tijela, dok se trup iznad nje zakreće. Zbog tog pokreta obris se mijenja ovisno o kutu gledanja. U poznatom nazivu djela susreću se rimsko ime božice i grčki otok na kojem je kip ponovno izašao na svjetlo.

Mramorna božica stoji na pramcu broda. Odjeća joj prianja uz tijelo i vijori iza njega pa kamen dočarava snažan vjetar. To je Nika, grčka personifikacija pobjede, pronađena na Samotraci 1863. godine. Spomenik je pripadao svetištu na tom otoku. Brodsko postolje upućuje na pomorsku pobjedu, ali nije sigurno koju je bitku slavio. Glava i ruke nedostaju. Sačuvano tijelo i krila ipak stvaraju jasan smjer pokreta. Muzejsko stubište pojačava taj dojam: posjetitelj se uspinje prema figuri koja kao da upravo slijeće. Antički kip i kasnija arhitektura zajedno oblikuju susret.

Lik sjedi prekriženih nogu, s podlogom za pisanje preko krila. Budne oči malom kipu daju snažnu prisutnost. Isklesan je u vapnencu i obojen, a potječe iz egipatskoga Starog kraljevstva. Pronađen je u Sakari. Današnji naziv opisuje položaj tijela, ne otkriva čovjekovo ime. Njegov točan identitet nije poznat. Pred nama ostaje prikaz osobe spremne zapisivati, s tijelom okupljenim oko tog posla. Važni su i različiti materijali. Umetnute oči hvataju svjetlost drukčije od obojenog kamena oko njih. Taj kontrast pojačava dojam pozornosti i čini lice življim od njegove nepomične poze.

Tamni kameni stup viši je od dva metra. Na vrhu reljef prikazuje babilonskog kralja Hamurabija pred Šamašem, bogom Sunca povezanim s pravdom. Ispod prizora površinu prekriva pismo. Tekst nastao oko 1750. godine prije Krista okuplja odluke o obitelji, imovini, trgovini i drugim dijelovima života. Naziv zakonik praktičan je, ali ne označava suvremeni pravni sustav zasnovan na jednakom građanstvu. Spomenik ujedno predstavlja vladara kao jamca pravde. Pronađen je u Suzi, na području današnjeg Irana. Ondje je dospio još u starom vijeku kao ratni plijen, daleko od izvornoga babilonskog okruženja.

Veronese je biblijsku svadbu pretvorio u golem prizor arhitekture, glazbe i raskošno odjevenih gostiju. Krist sjedi u središtu, a zbivanja se šire preko platna. Slika je nastala za blagovaonicu samostana San Giorgio Maggiore u Veneciji. Dimenzije su odgovarale velikom zajedničkom prostoru: visoka je više od šest i široka gotovo deset metara. Veličina je utjecala i na njezinu kasniju sudbinu. Francuske snage odnijele su djelo tijekom Napoleonovih pohoda. Nakon pada Carstva ostalo je u Francuskoj uz zamjenu drugim slikarskim djelom. Putovanje slike zato pripada njezinoj priči jednako kao boje i naslikana gozba.

Théodore Géricault odabrao je nedavnu katastrofu umjesto daleke junačke legende. Brodolom francuske fregate Méduse 1816. ostavio je ljude na improviziranoj splavi. Kompozicija vodi od iscrpljenih i mrtvih tijela prema likovima koji pokušavaju dozvati pomoć. Nada se pojavljuje na rubu potpune tjelesne nemoći. Slikar je razgovarao s preživjelima i pomno proučavao tijela, među ostalim i u mrtvačnicama. Takva priprema pomaže objasniti težinu prizora. Patnja zauzima prostor i format kakav je pripadao velikim povijesnim temama. Nije uljepšana niti prikazana kao jednostavna pozadina za pobjednika. Pogled ostaje uz ljude kojima ishod još nije poznat.

Žena s francuskom trobojnicom prelazi preko barikade i vodi naoružanu skupinu. Eugène Delacroix spaja simbolički lik s ljudima koji pripadaju pariškim ulicama. Povijesna pozadina nije revolucija iz 1789., nego Srpanjska revolucija 1830. godine. Ustanak je doveo do pada Karla X. Sloboda je tako istodobno alegorija i sudionica konkretnoga političkog sukoba. Podignuta zastava vodi pogled prema gore, dok tijela ispod nje podsjećaju na cijenu borbe. Slika može govoriti i izvan vremena u kojem je nastala. Ipak, njezino šire značenje ne bi trebalo izbrisati događaj koji joj je dao povod.

Jacques-Louis David prikazao je carski obred u golemom formatu. Radnja se odvija u pariškoj katedrali Notre-Dame tijekom krunidbe 2. prosinca 1804. godine. Napoleon stoji u središtu i drži krunu iznad klečeće Joséphine. Redovi raskošno odjevenih svjedoka pretvaraju obred u javni iskaz vlasti. Kraći naziv slike može zavarati prvi pogled: središnji čin jest krunjenje Joséphine. Kao i druge službene slike moći, ovo je oblikovana verzija događaja, a ne neutralan fotografski zapis. Raspored tijela, odjeće i crkvenog prostora novi carski poredak prikazuje kao promišljen, svečan i već čvrsto uspostavljen.

Antonio Canova u mramoru je zaustavio zagrljaj. Amor se naginje prema Psihi, koja podiže ruke i njima uokviruje njihova lica. Njegova krila i njezino položeno tijelo stvaraju linije koje se križaju oko tog susreta. Tema dolazi iz antičke priče o Amoru i Psihi, čije kušnje razdvajaju ljubavnike prije konačnog sjedinjenja. Canova je izabrao trenutak povratka u život i nježnosti, umjesto prikaza cijele priče s mnoštvom likova. Pogled s različitih strana otkriva nove praznine između ruku, krila i stijene. Lica pritom ostaju emocionalno središte. Tvrdi materijal nosi dojam pažljivo odmjerenog dodira.