Top 10 rimskih careva koji su obilježili povijest Carstva

Konstantin je nakon pobjeda nad suparnicima postao jedini car 324. godine. Godine 330. posvećen je Konstantinopol na mjestu Bizantija, čime Carstvo dobiva snažno novo središte. Njegova potpora kršćanstvu mijenja i odnos carske uprave prema Crkvi. Pogrešno je taj proces sažeti tvrdnjom da je 313. jednostavno proglasio kršćanstvo službenom državnom religijom. Tolerancija, pokroviteljstvo i kasniji vjerski zakoni različiti su koraci. Konstantin zatvara ovu listu jer njegova vladavina mijenja i političku kartu i pitanja koja postavljamo o rimskoj moći. Pomak središta nije isto što i trenutačan kraj stare države.

Dioklecijan je postao car 284. godine i razvio sustav podijeljene carske vlasti poznat kao tetrarhija. Četvorica vladara nisu bila četiri neovisna nacionalna kralja. Raspored je pokušao podijeliti odgovornost nad golemim Carstvom i urediti pitanje nasljeđivanja. Dioklecijanovo povlačenje 305. godine također se ističe u povijesti punoj nasilnih prijenosa moći. Njegova palača u Splitu daje priči jasnu vezu s današnjom Hrvatskom. Sustav nije uklonio kasnije sukobe, ali pokazuje da upravljanje rimskim područjima može tražiti promjenu samog vrha vlasti. Veći problem nije uvijek rješavao samo novi čovjek na istom mjestu.

Marko Aurelije vladao je od 161. do 180. godine i povezuje se s osobnim zapisima poznatim kao Meditacije. Napisane na grčkom, te bilješke nude drukčiji sačuvani glas od pobjedničkog natpisa. Mogu se čitati kao vježbe prosuđivanja vlastitih reakcija i dužnosti. Ne treba ih uzeti kao dokaz da je svaka odluka njegove uprave odgovarala filozofskom idealu. Upravo ga ta razlika čini zanimljivim. Pisac koji ispituje sebe i vladar koji koristi carsku moć pripadaju istom životu, ali jedan ne objašnjava niti opravdava automatski drugoga. Knjiga otvara pitanje, ne zatvara ga.

Hadrijanova vladavina počela je 117. godine. Gradnja zida koji u Britaniji nosi njegovo ime započela je 122. godine. Sačuvani ostaci daju fizički oblik zamisli uređene granice, uz vojne položaje i nadzor kretanja, a ne samo crtu na karti. Zid ne treba poistovjetiti s današnjom granicom Engleske i Škotske. On pripada rimskim odlukama o teritoriju i sigurnosti. Hadrijanovo mjesto ovdje proizlazi iz usporedbe s Trajanovim širenjem. Održavanje Carstva moglo je tražiti određivanje granica jednako kao i napredovanje preko njih, što kameni ostaci čine lako zamislivim.

Trajan je vladao od 98. do 117. godine i snažno je povezan sa širenjem Carstva. Uz njegovu se vladavinu uobičajeno veže najveći teritorijalni opseg rimske države. No veći obris na karti nije isto što i trajan nadzor nad svakim novostečenim područjem. Zato ga je korisno usporediti s nasljednikom Hadrijanom. Jedna vladavina privlači pogled prema osvajanjima, a druga otvara pitanje zadržavanja i organizacije stečenoga. Ta razlika korisnija je od pretpostavke da je svaki car slijedio isti plan, s jednakom energijom i istim mogućnostima. Karta prikazuje rezultat trenutka, ne jamstvo budućnosti.

Vespazijan je postao car 69. godine nakon borbe suparničkih pretendenata. Njegov uspon pokrenuo je flavijevsku dinastiju i pokazao da carski položaj nije trajno vezan uz Augustovu obitelj. S njim se povezuje i početak gradnje Koloseja, koji je dovršen za njegova sina Tita. Razlika između početka gradnje i otvaranja spomenika važna je jer čuva dvije vladavine od stapanja u jednu. Vespazijan je u ovom izboru zbog nastojanja da nakon potresa uspostavi novu vladarsku kuću. Javna gradnja bila je jedan vidljiv dio tog zahtjeva za autoritetom, ali ne cijela priča o njemu.

Neron je vladao od 54. do 68. godine i ostao jedno od najpoznatijih rimskih imena. Njegov je lik ujedno upozorenje protiv čitanja povijesti kroz jednu neprijateljsku priču. Rad British Museuma o Neronu istražuje razliku između njegova zloglasnog ugleda i šireg skupa dokaza o vladavini. To ne zahtijeva da ga pretvorimo u neshvaćenog junaka. Traži da pitamo tko je sastavio pojedini izvještaj i što je još sačuvano. Na ovoj listi Neron pokazuje kako car može oblikovati kulturno pamćenje dugo nakon završetka dinastije, snažnije od manje upečatljivih upravnih pojedinosti.

Klaudije je postao car 41. godine, a rimska invazija Britanije počela je za njegove vladavine 43. godine. Pohod jasno pokazuje kako osvajanje istodobno širi rimski nadzor i učvršćuje carev autoritet. To ne znači da je cijeli otok odjednom postao uređena rimska provincija. Vojni uspjeh, okupacija i dugotrajna uprava različite su faze. Kad ih odvojimo, poznati datum dobiva više smisla. Klaudije je ovdje jer njegova vladavina povezuje događaje u središtu moći s velikom promjenom na udaljenoj granici. Ta veza važnija je od zamišljanja osvajanja kao jednog kratkog poteza.

Tiberije je naslijedio Augusta 14. godine. Taj je prijenos provjerio može li novi raspored moći preživjeti svojeg osnivača. Nasljeđivanje nije bilo samo zamjena portreta na novcu. Uključivalo je obiteljske odnose, političko prihvaćanje i položaj vojske. Antičke opise Tiberija također treba čitati oprezno jer kasniji ugled vladara nije isto što i uravnotežen prikaz njegove uprave. Za ovu listu važan je kao prvi veliki prijenos vlasti nakon Augusta. Pitanje više nije kako je carska moć uspostavljena, nego kako se može prenijeti na drugoga i održati nakon promjene osobe.

August je početna točka rimskog carskog razdoblja, koje se uobičajeno računa od 27. godine prije nove ere. Njegovo postignuće nije bilo samo osvajanje vlasti, nego oblikovanje sustava koji je nastavio djelovati nakon njegove smrti. Stari jezik javnih službi ostao je koristan i dok se moć koncentrirala oko jednog vladara. Ta napetost objašnjava kako je Carstvo moglo zadržati poznate republikanske oblike. Pred Augustovim portretom zato gledaj dalje od mladolikog lica. Mir i kontinuitet dio su političke poruke, a ne neutralne činjenice koje mramor sam od sebe potvrđuje.