Top 10 obrambenih osobina dinosaura, od oklopa do repnih bodlji

Najpoznatiji dio stegozaurove obrane nije široka leđna ploča. Pri kraju repa imao je četiri duge, oštre bodlje, raspoređene u dva para. Takav završetak mogao je ozlijediti životinju koja priđe preblizu. Muzejski izvori opisuju slomljene i zacijeljene bodlje te oštećenja na kostima alosaura koja odgovaraju udarcu takvog oružja. To podupire obrambeno tumačenje, iako iz fosila ne možemo vratiti svaki pojedini pokret. Velike ploče na leđima zasebna su priča, s mogućim ulogama pokazivanja i drugim tumačenjima. Repne bodlje nisu bile toljaga, a leđne ploče nisu razlog da cijelu životinju zamišljamo kao neprobojan štit.

Rep zuula završavao je velikom koštanom toljagom. Ukočeni završni dio repa nosio je taj teški vrh, stvarajući drukčiju konstrukciju od stegozaurovih bodlji. Mehanički modeli pokazuju da su velike ankilosauridne toljage mogle zadavati snažne udarce, ali procjene ovise o pretpostavkama modela. Još je zanimljiviji raspored oštećenih i zacijeljenih bočnih bodlji na zuulovu tijelu. Istraživači ga povezuju s udarcima drugih jedinki iste vrste. Zato priča o toljagi nije samo priča o razbijanju nogu grabežljivaca. Moguća obrana i suparničke borbe moraju se razmotriti odvojeno, uz fosile koji podupiru svako tumačenje.

Dva duga roga iznad očiju i kraći rog na nosu lako otkrivaju triceratopsa. Izgled poziva na zamišljanje okršaja s grabežljivcem, ali dio fosilnih dokaza upućuje na sukobe s drugim triceratopsima. Obrasci ozljeda lubanje odgovaraju takvoj uporabi rogova. To ne isključuje obranu od napadača druge vrste. Znači da rogove ne treba svesti samo na jedno oružje za jednu situaciju. Rogovi su mogli imati i ulogu pokazivanja. Kad gledaš rekonstrukciju, odvoji ono što vidiš od onoga što zaključuješ: položaj rogova poznajemo mnogo sigurnije nego pravila svakog njihovog dvoboja.

Triceratopsov vratni štit bio je dio lubanje, a ne zasebna ploča pričvršćena na leđa. Širio se iza glave i davao joj prepoznatljiv obris. Istraživanje ozljeda usporedilo je njegove kosti s onima centrozaura i našlo razliku u učestalosti oštećenja jednog dijela štita. Takav uzorak podupire mogućnost zaštitne uloge u borbama među triceratopsima. Ne dokazuje da je svaki štit svakog rogatog dinosaura radio isto. Kod primjerka zvanog Big John analiza je potvrdila zacjeljivanje ozljede štita. Kost tako bilježi da je životinja nakon ozljede još živjela, iako točan tijek sukoba ostaje tumačenje.

Odrasli veliki sauropod predstavljao je drukčiji izazov od njegova mladunca. Ogromna tjelesna masa mogla je smanjiti rizik od grabežljivaca, jer je velike životinje teže svladati. Pregledi biologije sauropoda navode tu moguću prednost, ali veličina nije nastala iz jednog jedinog razloga. Prehrana, rast i građa tijela također ulaze u objašnjenje njihova gigantizma. Zato nije točno da su svi sauropodi bili jednako sigurni ili da znamo ishod svakog susreta. Mladi nisu imali masu odraslih. Ovdje je zaštitna osobina samo tijelo, uz važnu ogradu da je prednost ovisila o veličini i životnoj dobi.

Oriktodromeus nije nosio veliku toljagu ni rogove. Njegova priča počinje pod zemljom. Ostaci odrasle životinje i dviju mladih pronađeni su u završnoj komori zatrpanog hodnika. Oblik skloništa i građa dinosaura podupiru tumačenje da ga je mogao sam iskopati. Takav prostor mogao je pružiti zaklon od grabežljivaca i nepovoljnih uvjeta. Fosil ipak ne pokazuje da su te životinje upravo bježale od napada. Pokazuje uvjerljivu vezu dinosaura i jazbine. Za malog biljojeda mogućnost sklanjanja otvara drukčiji put do zaštite: opasnost se može izbjeći, a ne samo zaustaviti udarcem.

Ponekad je prednost ne upasti u oči. Analiza ostataka kože borealopelte upućuje na tamniju gornju i svjetliju donju stranu tijela. Takav raspored boje nazivamo protusjenčanjem. Može ublažiti prirodnu razliku između osvijetljenih leđa i zasjenjenog trbuha te učiniti tijelo manje upadljivim. Istraživači su taj nalaz protumačili kao kamuflažu, čak i kod velikog oklopljenog biljojeda. To nije isto što i fotografija svih njegovih boja. Riječ je o zaključku iz kemijskih tragova i njihova rasporeda. Oklop i skrivanje pritom nisu suprotnosti. Životinja je mogla imati koristi od oboje.

Borealopelta je uz ramena nosila duge bodlje koje su stršale iz obrisa tijela. Njihov vanjski izgled nije određivala samo kost. Sačuvani ostaci pokazuju da su koštane tvorbe imale rožnate ovojnice, pa je živa životinja mogla izgledati drukčije od ogoljenog koštanog dijela. Ramene bodlje posebno se ističu među njezinim oklopom. Mogle su otežati približavanje, ali istraživači razmatraju i ulogu pokazivanja drugim jedinkama. Nije potrebno izabrati samo jednu mogućnost za svaku strukturu. Velika bodlja može biti opasna na dodir i istodobno dobro vidljiv znak. Sam oblik ne rješava cijelu priču.

Vrat je kod nekih ankilosaura imao poseban niz zaštitnih elemenata. Koštani poluprstenovi prelazili su preko njegove gornje strane i bokova. Nisu bili zatvorene ogrlice koje obavijaju cijelo grlo. Na koštanoj podlozi nalazili su se istaknuti osteodermi, pa je takva građa povezivala više dijelova oklopa u jednu poprečnu cjelinu. Opis ostataka vrste Ankylosaurus magniventris pokazuje koliko i nepotpun komad može reći o tom rasporedu. Iz oblika možemo razmatrati zaštitu vrata, ali ne očitati svaki pokret životinje. Fosil čuva dijelove zaštite, ne snimku njezine uporabe u napadu.

Oklop ankilosaura nije bio jedna velika ljuštura. Činile su ga brojne koštane tvorbe u koži, koje zovemo osteodermi. Ploče i bodlje stvarale su zaštitnu površinu preko dijelova tijela. Njihov raspored ipak nije jednako dobro poznat kod svake vrste. Kod samog ankilosaura muzejske rekonstrukcije moraju popuniti praznine u nalazima. Zato lijep, pravilan uzorak na modelu ne treba zamijeniti s potpuno sačuvanim oklopom. Razlika je važna: postojanje osteoderma čvrsta je činjenica, dok točan izgled cijelih leđa može biti rekonstrukcija. Takav oklop nije dokaz da je životinja bila neozljediva.