Coco: 10 detalja iza glazbe i narančastih cvjetova

Coco se temelji na meksičkoj proslavi Día de los Muertos, odnosno Danu mrtvih. Sjećanje na pokojne članove obitelji daje pustolovini ljudsko uporište. To nije samo Noć vještica s drukčijim ukrasima. U običajima koje opisuje Smithsonian obitelji pripremaju mjesto za svoje bližnje uz fotografije, hranu, svijeće i cvijeće. Film iz te dobrodošlice gradi fantastičan svijet. Ulog priče zato razumijemo i prije velikih prizora: netko se mora sjećati, netko nedostaje, a obitelj čuva mjesto za osobu koje više nema za stolom. Raskoš dolazi poslije tog jednostavnog, osobnog odnosa prema gubitku.

Ofrenda je oltar sjećanja, a ne slučajna zbirka šarenih predmeta. Obiteljske fotografije i osobne stvari govore kome je posvećena, dok omiljena jela dobrodošlicu čine osobnom. Obična šalica ili poznato jelo zato mogu značiti više od skupog ukrasa. Coco fotografiju uključuje u svoja izmišljena pravila putovanja između svjetova. To filmsko rješenje ne treba zamijeniti za opće vjersko pravilo. Stvarni oltar ima snažnu svrhu i bez njega: daje sjećanju mjesto u domu koje ljudi mogu vidjeti, urediti i dijeliti. Predmeti ne predstavljaju apstraktnu obitelj, nego konkretne živote i njihove navike.

Narančasti cvijet povezan s proslavom zove se cempasúchil, a poznat je i kao afrička kadifica. Smithsonian opisuje vjerovanje da njegov miris vodi duhove pokojnika. Latice mogu označavati i vidljiv put prema oltaru. Coco tu zamisao povećava u svjetleći most. Mala gesta na tlu postaje golem prijelaz na nebu. Ta veza objašnjava izgled mosta, ali ne znači da sam most pripada svakodnevnom običaju. Snaga prizora počinje poznatim materijalom: pojedinačnim cvjetovima koje netko mora skupiti i posložiti. Iza raskošne filmske slike ostaje želja da voljena osoba pronađe put kući.

Papel picado je ukrasni izrezani papir, često obješen u nizove šarenih zastavica. Smithsonian ga predstavlja kao zanat s majstorima i tehnikama, a ne samo kao pozadinski uzorak. Njegov učinak ovisi o uklonjenim dijelovima. Svjetlo prolazi kroz otvore i list postaje površina nalik čipki iznad ulaza ili mjesta okupljanja. Zato papir može biti zanimljiva vizualna pratnja priči o prisutnosti i odsutnosti. To je naše čitanje motiva, ali materijal je stvaran. Vrijedi primijetiti rad ruku iza takvih ukrasa, čak i kada animacija u jednom trenutku ispuni njima cijelo dvorište.

Dante je xoloitzcuintli, skraćeno xolo. To je stvarna meksička pasmina psa, a ne biće izmišljeno za Coco. Američki kinološki savez priznaje bezdlaku i dlakavu varijantu, pa ne mora svaki xolo izgledati jednako. Film svojem psu daje komičan karakter, ali pasmina i bez animacije ima prepoznatljiv izgled. Uspravne uši i vitko tijelo stvaraju jasan obris. Kad stvarnu životinju odvojimo od pretjerivanja potrebnih filmskoj izvedbi, lakše cijenimo oboje: lik koji služi priči i pse koji žive izvan nje. Jedan nacrtani junak ne može pokazati sve razlike unutar cijele pasmine.

Šarena fantastična bića zvana alebrije povezana su s meksičkim majstorom Pedrom Linaresom Lópezom. Njegove figure od papira i kartona spajale su dijelove različitih životinja. One nisu dokaz jednog nepromjenjivog drevnog sustava duhovnih vodiča. Coco takvim stvorenjima daje ulogu u svojem izmišljenom svijetu. Poznavanje povijesti zanata tu odluku čini zanimljivijom. Ručno izrađen predmet postaje pokretni lik, dok izvorna umjetnost i dalje pripada stvarnim majstorima. Oslikane točke, krila i neočekivani spojevi životinjskih tijela pokazuju maštu na djelu u radionici, ne samo na ekranu. Filmska uloga zato nije cijela priča o predmetu.

Pixarovi umjetnici zamislili su Zemlju mrtvih kao mjesto u koje stalno dolaze novi stanovnici. Zgrade zato rastu uvis i slažu se u slojeve, umjesto da slijede jedan uredan plan. Produkcijske bilješke povezuju tu zamisao s poviješću Ciudad de Méxica iznad nekadašnjeg Tenochtitlána. Rezultat je fantazija, a ne točna maketa jednog od tih gradova. Pitanje oblikovanja ipak je praktično: kamo grad smješta još jednu generaciju? Slaganjem građevina ono postaje vidljivo. Staro i novo ulaze u isti kadar, kao što obiteljsko sjećanje dopušta da različita razdoblja nečijeg života ostanu prisutna zajedno.

Glazba filma Coco nije djelo jedne osobe koja obavlja jedan posao. Službeni popis navodi Michaela Giacchina kao skladatelja filmske glazbe te pjesme Germaine Franco i Adriana Moline, uz druge suradnike. Instrumentalna podloga može nositi scenu ispod dijaloga, dok pjesma pripada nastupu lika. Te se uloge susreću, ali nisu zamjenjive. Kad film slušamo kao niz glazbenih odluka, lakše čujemo suradnju iza njegova zvuka. Instrumenti, glasovi i aranžmani moraju služiti trenutku. Ponekad je to javni nastup, a ponekad mnogo manji susret dvoje ljudi kojima ne treba velika pozornica da bi se čuli.

Pjesmu Remember Me napisali su Kristen Anderson-Lopez i Robert Lopez. Album uključuje izvedbe označene imenom Ernesta de la Cruza, uspavankom i ponovnim susretom. Već ti nazivi pokazuju kako ista pjesma može nositi različitu dramsku težinu, a da ne postane druga skladba. Nastup pred mnoštvom ne traži istu pozornost kao pjesma upućena jednoj osobi. Taj je kontrast važan za način na koji film koristi glazbu. Melodija održava vezu dok se odnos oko nje mijenja. Ne treba citirati stihove da bi se čula razlika između pokazivanja, umirivanja i pokušaja da nekoga zadržimo blizu.

Na dodjeli Oscara 2018. Coco je osvojio nagrade za animirani dugometražni film i izvornu pjesmu Remember Me. Uz nagradu za film navedeni su Lee Unkrich i Darla K. Anderson, a uz pjesmu Kristen Anderson-Lopez i Robert Lopez. To su dva različita priznanja, a ne dvije nagrade za isti posao. Jedno se odnosi na animirani film, drugo na određenu skladbu. Ta podjela odgovara djelu u kojem je glazba dio same dramske radnje. Pjesme nisu samo dodane preko gotovih slika. Pomažu odrediti značenje scene i trenutak u kojem se mijenja njezin emocionalni smjer.