Apostol Pavao: 10 prekretnica iz Djela apostolskih

Deveto poglavlje putnika predstavlja kao Savla. Blizu Damaska obasjava ga svjetlost s neba i čuje Isusa kako mu se obraća. Kad ustane, ne vidi. Suputnici ga vode u grad, gdje tri dana ostaje bez vida. Zatim ga posjećuje Ananija, polaže ruke na njega, a Savao ponovno progleda i prima krštenje. To je epizoda u kojoj Pavao oslijepi na putu prema Damasku. Pripovijest spominje pad na tlo, ali ne spominje konja. Ta poznata slikarska pojedinost pripada kasnijem prikazivanju događaja, a ne ovim redcima. Razlika se lako izgubi kad sliku pamtimo bolje od samog teksta.

U trinaestom poglavlju zajednica u Antiohiji posti i moli prije nego što pošalje Barnabu i Savla na njihovo djelo. Preko Seleukije putuju na Cipar, a Ivan im pomaže. Polazak je čin zajednice, ne osamljeni odlazak istraživača bez potpore. U istom poglavlju Savao se naziva i Pavlom. Nema prizora u kojem mu Isus na damašćanskoj cesti daje novo ime. Razdvajanje tih pojedinosti sprječava spajanje različitih odlomaka u događaj koji knjiga ne donosi. Suputnici, luke i mjesne zajednice omogućuju putovanje, iako čitatelj poslije često pamti samo ime njegova najpoznatijeg sudionika.

Izvan Filipa Pavao i njegovi suputnici odlaze do rijeke, na mjesto molitve. Ondje razgovaraju s okupljenim ženama. Šesnaesto poglavlje predstavlja Lidiju, trgovkinju grimizom iz Tijatire, kao jednu od slušateljica. Nakon krštenja nje i njezina doma, poziva putnike da ostanu kod nje. Poziv daje susretu vrlo praktično središte: slušanje vodi gostoprimstvu. Lidija nije samo ime uz jednu postaju na zemljovidu. Njezin posao, grad iz kojega dolazi i odluka da primi skupinu daju ovoj epizodi ljudsku mjeru. Putovanje se nastavlja zahvaljujući domu koji netko otvara, a ne samo zahvaljujući javnim govorima.

Atena donosi drukčije slušatelje. U sedamnaestom poglavlju Pavao razgovara s epikurejskim i stoičkim filozofima te dolazi na Areopag. Kao polazište govora spominje žrtvenik posvećen nepoznatom bogu. Reakcije su različite, osobito kad govori o uskrsnuću. Jedni mu se rugaju, drugi žele čuti više, a neki postaju vjernici. Odlomak ne opisuje grad koji je jedan govor jednoglasno uvjerio. Završetak čuva neslaganje, ali i pojedinačna imena, među njima Dionizija i Damaru. Ta raznolikost odgovora važna je koliko i poznati početak o žrtveniku. Govornik govori svima, no slušatelji ne donose istu odluku.

U Korintu Pavao susreće Akvilu i Priscilu. Osamnaesto poglavlje objašnjava da se bave istim zanatom, izradom šatora, pa kod njih boravi i radi. Poslije navodi da u gradu poučava godinu i šest mjeseci. Ti podatci usporavaju putopis. Grad postaje radionica, dom i mjesto dugotrajnog poučavanja, a ne samo točka koju treba prijeći. Akvila i Priscila imaju i ulogu izvan gostoprimstva prema Pavlu. Kasnije u istom poglavlju pomažu Apolonu da točnije razumije Božji put. Njihov doprinos zato ostaje vidljiv i kada se pripovijest više ne zadržava na zajedničkom obrtu.

U devetnaestom poglavlju Demetrije izrađuje srebrne hramiće povezane s gradskom božicom Artemidom, koju prijevod King James naziva Dijanom. Okuplja druge obrtnike jer Pavlovo poučavanje smatra prijetnjom zaradi i ugledu božice. Spor prerasta u zbrkano javno okupljanje. Gradski pisar naposljetku raspušta skup nakon poziva na zakoniti postupak. Pavao je središte prigovora, ali ne održava pobjednički govor mnoštvu. Njegovi pratitelji i gradski dužnosnici utječu na razvoj događaja. U opisu nemira isprepliću se vjerska odanost, gradski ponos i prihod. Pripovijest zato ne svodi sukob na jednu rečenicu ili samo jedan motiv.

Na okupljanju u Troadi Pavao govori duboko u noć prije planiranog odlaska. Dvadeseto poglavlje spominje brojne svjetiljke u gornjoj prostoriji. Mladić Eutih sjedi na prozoru, zaspi i padne s trećeg kata. Pripovijest kaže da ga podižu mrtva, a zatim opisuje Pavla kako ga obujmljuje i govori da je živ. Kasnije mladića dovode živa i okupljeni nalaze utjehu. Ovaj prizor nije potrebno pretvarati u šalu o dugim govorima. U samoj pripovijesti zastrašujući prekid završava olakšanjem zajednice. Završni naglasak ostaje na čovjeku koji živi i ljudima koji zbog toga odahnu.

Pavlov povratak u Jeruzalem vodi uhićenju u dvadeset i prvom poglavlju. Tužitelji tvrde da je u Hram uveo Grke jer su ga prije u gradu vidjeli s Trofimom. Pripovjedač razlikuje njihovu pretpostavku od potvrđenog postupka: pretpostavili su da je Pavao Trofima uveo unutra. Rimski zapovjednik i vojnici interveniraju dok mnoštvo napada Pavla. Vežu ga i vode prema vojarni, a on traži dopuštenje da govori. Ovaj događaj mijenja oblik putovanja. Čovjek koji je obilazio zajednice sada se suočava s vlastima, optužbama i zatočeništvom, bez ranije slobode u izboru sljedeće postaje.

Plovidba u dvadeset i sedmom poglavlju pretvara se u borbu s dugotrajnom olujom. Pavao govori ljudima na brodu da će plovilo propasti, ali da će oni preživjeti. Poglavlje navodi ukupno 276 ljudi. Blizu kopna brod se nasukava i raspada. Plivači prvi kreću prema obali, a ostali stižu na daskama i dijelovima broda. Pripovijest završava tvrdnjom da su svi sigurno izašli na kopno. Sljedeće poglavlje otok imenuje kao Maltu. Tekst daje odredište i priču o spašavanju, ali ne zahtijeva da današnji posjetitelj jednu određenu uvalu proglasi posve sigurnim mjestom događaja.

Djela završavaju s Pavlom u Rimu, gdje prima posjetitelje i poučava pod stražom. Posljednji redci opisuju dvije godine u unajmljenom stanu i primanje svih koji mu dolaze. Naglasak ostaje na naviještanju, a ne na presudi ili prizoru smrti. To je važna granica knjige. Kasnije predaje o Pavlovim posljednjim godinama pripadaju drugim izvorima i ne treba ih umetati u završni odlomak Djela. Pripovijest je svojega putnika dovela od prekinutog puta do prostorije u koju ljudi još mogu doći, slušati i postavljati pitanja. Knjiga završava dok se poučavanje nastavlja.