Blade Runner: 10 detalja o nastanku filma iz 1982.

Harrison Ford glumi Ricka Deckarda u filmu Blade Runner, koji je 1982. režirao Ridley Scott. Njegov je zadatak pronaći replikante, umjetna bića čiji izgled čini granicu između lovca i progonjenih nelagodnom. Ta postavka otvara detektivski put kroz budućnost: razgovor, trag pa nova adresa. Grad zato upoznajemo u dijelovima, bez vodiča koji bi objasnio svaku ulicu. Deckardov posao povezuje te fragmente. Gledan kao detektivska priča, film svoju neizvjesnost ugrađuje u istragu. Ona postaje dio iskustva lika i gledatelja, umjesto pukog ukrasa oko potjere smještene u budućnost.

Film se temelji na romanu Philipa K. Dicka Do Androids Dream of Electric Sheep? iz 1968. Njegov filmski naslov ne dolazi iz tog romana. Adaptacija zadržava pitanje razlikovanja ljudi od proizvedenih bića, ali knjiga i film mogu naglasiti različite dijelove istog problema. Naslov romana otvara misaono pitanje prije početka čitanja. Filmski naslov zvuči kao zanimanje i usmjerava prema liku i zadatku. Ta razlika nudi koristan pristup adaptaciji. Umjesto provjere svake prenesene stranice, moguće je pratiti kako drugi medij od istog polazišta gradi vlastiti ritam i pogled.

Početak smješta radnju u Los Angeles u studenome 2019. Taj datum pripada priči, dok je film stigao u kina 1982. Danas gledamo budućnost zamišljenu u prošlosti, a i njezin smo datum već prošli. Dizajn zato dobiva dodatnu zanimljivost. Zaslon, vozilo ili zgrada mogu istodobno djelovati napredno i staro. Grad ne treba procjenjivati samo kao popis uspjelih i promašenih predviđanja. Može se čitati i kao vidljiv zapis onoga što je jedna filmska ekipa mogla zamisliti o tehnologiji, moći i svakodnevnom životu u vremenu koje joj je tek predstojalo.

Scott i vizualni futurist Syd Mead opisivali su grad u kojem se nova oprema dodaje starim zgradama. Cijevi i uređaji mogli su ostati izvana jer bi zamjena cijele građevine bila skupa. Ta zamisao ulicama daje prošlost i prije početka radnje. Zid izgleda korišten, zatim preuređen pa ponovno korišten. U kritičkom čitanju slike budućnost tako postaje prostor koji stanovnici moraju održavati, umjesto čistoga izloga u koji su upravo ušli. Vidljivi popravci dopuštaju naprednoj tehnologiji da postoji uz zapuštenost, istrošene materijale i dijelove grada koji pripadaju starijem vremenu.

Direktor fotografije Jordan Cronenweth oblikovao je sliku snažnim kontrastom, protusvjetlom i vidljivim snopovima svjetla. Takav postupak povezuje film u boji sa starijim crno-bijelim filmovima. Sama tama sakrila bi scenografiju. Uski snop umjesto toga otkriva rub, lice ili sloj dima te vodi pogled kroz kadar. Grad se zato može čitati kao prostor koji je stanovnicima dostupan samo djelomično. Svaka osvijetljena površina daje podatak, dok susjedno područje ostaje nejasno. Fotografija tu napetost čini vidljivom bez objašnjenja u dijalogu i bez potrebe da gledatelju pokaže baš sve odjednom.

Ekipa za efekte spajala je snimke maketa, naslikane pozadine i optičko komponiranje u prizore veće od pojedinačnog seta. Završni kadar mogao je okupiti zasebno snimljene elemente u jedan prividan prostor. Uvjerljivost je ovisila o njihovu slaganju: rasvjeta, perspektiva i pokret morali su pripadati istoj slici. Zgrada na radnom stolu jest mala, ali kamera ne mora sačuvati taj dojam. U gotovom kadru veličinu određuju način snimanja i odnos prema drugim elementima. Gradski horizont zato je sklop pogleda i pažljivih spojeva, jednako kao zbirka izrađenih fizičkih predmeta.

Vangelis je skladao filmsku glazbu u kojoj elektroničke teksture stoje uz istaknut zvuk saksofona. Ta kombinacija unosi prisnost u tehnološko okruženje. Dugi ton sintesajzera može zvučati široko poput gradskog horizonta, dok saksofon vraća pozornost manjem, ljudskom prostoru. To je čitanje slušateljskog iskustva, a ne pravilo koje vrijedi za svaki glazbeni odsječak. Ono pomaže objasniti kako glazba može djelovati uz panoramu i uz tih susret. Gradu daje emocionalni ton koji sama kiša, motori i ulična buka ne bi mogli oblikovati na isti način kroz cijeli film.

Zgrada Bradbury poslužila je kao jedna od lokacija snimanja u Los Angelesu. Njezina unutrašnjost pripada postojećoj građevini, a ne prostoru potpuno izmišljenom za film. Ta razlika važna je za sliku: stvarno stubište, ograda ili dubina prostora daju kameri materijal koji može preobraziti. Scenografski dodaci i svjetlo poznatu arhitekturu premještaju u drugo vrijeme. Građevina postaje istodobno prepoznatljiva i neobična. To je konkretan primjer šireg postupka filma, koji starim oblicima dodaje nova značenja umjesto da ukloni svaki trag prošlosti i zamijeni ga sasvim novim vizualnim svijetom.

Blade Runner postoji u više objavljenih verzija. Kinoverzija iz 1982. uključuje Deckardov objašnjavajući glas izvan kadra, dok Director's Cut iz 1992. i Final Cut iz 2007. biraju drukčiji pristup. Uklanjanje pripovjedača mijenja više od trajanja. Gledatelj mora odvagnuti slike i stanke bez istoga glasovnog vodstva. Završeci i drugi montažni izbori također mijenjaju osjećaj pri zatvaranju priče. Oznaka verzije zato pripada ozbiljnom razgovoru o filmu. Dva gledatelja mogu pamtiti drukčije pripovjedne postupke, a da nijedan nije izmislio prizor niti pogrešno zapamtio ono što je gledao.

Na dodjeli Oscara 1983. Blade Runner bio je nominiran za scenografiju i vizualne efekte. Nije osvojio nijednu od tih nagrada. Razlika je mala, ali jasna: nominacija jest priznanje, no nije pobjeda. Kategorije ujedno upućuju na različite dijelove rada. Scenografija oblikuje okoliš postavljen pred kameru, dok efekti proširuju ono što kamera može pokazati. U ovom filmu surađuju toliko blisko da je njihovu granicu lako previdjeti. Grad djeluje povezano premda njegov nastanak prolazi kroz više odjela, različite metode snimanja i niz odvojeno izrađenih dijelova filmske slike.